Piše: Tomica A. Milović


Čovjek je biće slobode. Ovaj imperativ se ne može izmijeniti ni religioznim, ni naučnim, ni filozofskim, ni bilo kojim drugim rezonovanjem. Ako se ova zapovijest u praktičnom djelovanju zanemari, na nju zaboravi ili se ignoriše, onda gotovo i nije bitno čiji je čovjek proizvod. I čiji žig nosi na svom rodnom listu.
Slobode ima ili nema. Ona mora mora biti potpuna, nikako djelimična. Istina, i sa okrnjenom slobodom čovjek će postojati kao fizička jedinka, ali neće živjeti po bogom datim pravilima. Čovjek u neslobodi, potpunoj ili djelimičnoj, traži sebi privremeni zaklon. Odgonetajući u takvom zaklonu smisao svog postojanja, ljudska jedinka pronalazi besmisao življenja. U ambijentu neslobode, život se samo podnosi. On se leluja na promaji, u duhovnim ništavilom ispunjenom prostoru. Reklo bi se, život se tako „živi smrću“.
Pojedinci, posebno apsolutisti iz vlasti, osokoljeni neograničenom silom i moći, uzimaju sebi za pravo da „dijele slobodu“, ovom ovoliko, drugom onoliko, trećem nimalo. Time ovi „slobodarski dobrotvori“, preuzimaju ulogu đavoljeg šegrta i satanskog davaoca poklona. Protagonisti sile, sijači straha i emiteri zlih ćudi, smatraju da sloboda prosto dolazi u talasima čim oni izgovore njeno ime. I zakunu se u nju, onako lažući, bez imalo stida.
U poređenju sa zlodusima, sa mefistovskim tipovima, čije srce i duša su puni slobode za sebe, a neslobode za druge, sužnji predstavljaju najčistiju oazu, najbistrije vrelo i potok slobodarstva i slobodarske etike. Čini se nevjerovatnim, ali sužnji su najveći garant da će sloboda, upravo zahvaljujući njima, ipak „umjeti da pjeva“. Sužnji su istinsko mjerilo koje pokazuje da horizonti slobode, i borba za njihovu prohodnost, nikada ne mogu biti zatvoreni i završeni. Sužnji su najlegitimniji svjedoci da je sloboda oduvijek bila, i da će biti i dalje „pod opsadom“. I da ta opsada nema namjeru i želju da olabavi. Vječiti i snažni sukobi interesa vode bitku neprestanu za i protiv slobode. Rezultati takvog sukoba jesu upravo sužnji, jedinke i grupe koje svjedoče da je sloboda vječni proces. Onaj proces čiji tok i ušće nije moguće, ili jeste ali ih je vrlo teško locirati. Iako je hod slobode težak i neizvjestan, ona je jedan od najznačajnijih činilaca Dobra, u njegovom sudaru sa suprotno naelektrisanim polom, koji se Zlo zove.
Predstavnici crnogorske vlasti, naročito vlasnik i gospodar Crne Gore, a povodom 13. jula, slavnog datuma crnogorske antifašističke istorije, svjetionika masovnog narodnog pohoda u zagrljaj slobode, govorili su nešto, kao, o slobodi. Govorili onako na svoj način, ofrlje, nedostojno, manipulatorski, neistinito. Gađali su izgovorenim riječima ponajprije „unutrašnje neprijatelje“, one iz prošlosti, i njihove potomke danas. Gađali pojedince, političke protivnike i, kako to gospodar i njegovi trabanti vole da lupetaju nelojalne državne elemente, srpski remetilački faktor naročito. Tako gospodar lupi (kako to samo on zna i umije), između ostalog, da je 13. jul 1941. godine, bio bunt i osveta crnogorskog naroda za 1918.godinu. Vjerovatno je mislio na Podgoričku skupštinu održanu te godine, na kojoj je donijeta odluka o ujedinjenju Crne Gore i Srbije.
Samo na ovom primjeru, ko je elementarno znaven, i bar u naznakama pošten prema činjenicama, zaključiće da se radi o agresivnoj laži. O laži koja ni dan-danas ne dozvoljava da se završi građanski rat između partizana i četnika, odnosno njihovih potomaka. Po gospodarevoj plitkoj, prljavoj i ideološkoj promisli, slava pripada partizanima, dok četnicima sleduju proklestvo i sram. Sleduje im etiketa izdajnika u „produženom trajanju“. Bez prava na grob, na pomen, opelo, na svijeću zadušnicu. Naravno, sve je to bestidna laž i diskriminacija. Istina je da su i partizanski i četnički pokret bili antifašistički. Takođe je istina, i to najtragičnija moguća, da su se istovremeno partizani i četnici međusobno ubijali, u međubratskim sukobima.
Gospodaru, prestani više da zasijecaš u međubratske rane i slomivrate. To što radiš ne donosi ništa dobrog Crnoj Gori. To je, malo je reći, nemoralno. To nije pohvala slobodi, već ropstvu. To je pohvala ludosti i stalno držanje otvorenih vrata zlu.